Konferencija o klimatskim pitanjima COP21 održana u Parizu krajem 2015. postavila je klimatske promjene na vrh međunarodnih i ekonomskih nastojanja. Vodik i gorive ćelije dio su rješenja klimatske krize i mogu postati kamen temeljac energetskih i prijevoznih sustava sutrašnjice.

Ključne industrije poput naftnih rafinerija, proizvodnje amonijaka, proizvodnje stakla, prehrambene industrije, proizvodnje stakla, metala i elektronike već desetljećima koriste vodik. Tvrtka za istraživanje tržišta Markets očekuje da će trenutno tržište vodika sa sadašnjih 118 milijardi dolara narasti na 152 milijarde do 2021. godine. U proteklim desetljećima, ekonomske i ekološke prednosti vodika navele su mnoge na promoviranje razvoja vodika kao nosača energije. U kombinaciji s kisikom u gorivim ćelijama (elektrokemijskim uređajima za pretvorbu energije) vodik može proizvesti električnu energiju i toplinu bez emisije ugljika te vodu kao jedini nusproizvod. Vodik je čista i učinkovita alternativa konvencionalnim fosilnim gorivima koje ima u izobilju.

Automobili ostaju jedno od najatraktivnijih područja primjene gorivih ćelija, iako je riječ o primjeni s najviše izazova iz tehnološke i ekonomske perspektive, budući da se uporaba vodika kao goriva za stvaranje energije ili pokretanje susreće se s nizom izazova.
Naime, vodik nije primarni prirodno dostupan izvor energije, već se radi o nosaču energije, poput struje, koji treba vanjski izvor energije za razdvajanje atoma vodika od drugih atoma u složenim molekulama poput vode, ugljikovodika ili biomase. Danas se više od 95 % vodika dobiva iz fosilnih goriva pomoću postupaka s velikom emisijom ugljikovog dioksida, ali već se počinju pojavljivati alternativne proizvodne tehnologije, među kojima osobito elektroliza vode pruža obećavajuć put za proizvodnju zelenog vodika – vodika proizvedenog obnovljivom energijom s niskom razinom emisija ugljika – i olakšavaju integraciju obnovljivih izvora energije u sustav proizvodnje energije.
Uz elektrolizu vode, rješenje za širu uporabu automobila na gorive ćelije moglo bi ležati u koordiniranom ulagačkom pristupu između infrastrukturnih dionika, proizvođača automobila i državnih tijela na globalnoj i lokalnoj razini koji bi osigurao sinkronizirani sustav proizvodnje i distribucije vodika te prodaje vozila s gorivim ćelijama, čime bi se riješio problem međuovisnosti tih dvaju sektora, odnosno ulaganja u postaje za punjenje gorivih ćelija i ulaganja u proizvodnju automobila na gorive ćelije. Inicijativa H2Mobility u Njemačkoj i slični projekti u Japanu i Kaliforniji dobri su uzori za takva nastojanja.